Uzvišeni Gospodar je u Kur’anu dao jasnu smjernicu da neće kazniti jedan narod sve dok među njima ima onih koji se trude popraviti stanje (muslihun). Dakle, nisu to ljudi koji su perfektni i bez mahane, to su ljudi – prije svega svjesni svojih nedostataka – koji, s paralalenim radim na sopstvenim slabostima, žele dati doprinos u ispravljanju nedostataka prisutnih u društvu. U smislu djelovanja, još precizniju smjernicu dao nam je Muhammed, s.a.v.s., rekavši u hadisu kojeg bilježi Muslim: „Ko od vas vidi zlo, neka ga izmijeni rukom. Ako to ne može, onda jezikom. Ako ni to ne može, onda srcem neka osudi, a to je najslabiji vid vjerovanja.“ Pitanje je uvijek: šta pojedinac može? Probajmo ovaj hadis čitati sazada. Poslanik islama nam ukazuje na to da je početak promjene u čovjekovom srcu. Jačanjem duhovne spoznaje, ubjeđenja u Allaha i svijesti o stvorenosti za vječni, a ne prolazni cilj, čovjek će prelaziti iz faze u fazu: da prvo jezikom (ovo je uloga uleme u stručnom smislu, a uloga „običnog“ čovjeka u svakodnevnom, praktičnom životu), a onda i fizički (danas to ide kroz institucije i odgovorna mjesta), po inerciji gura stanje ka boljitku. Dok svakodnevno ne zavirimo u svoja srca i postavimo sebi ozbiljna pitanja o svom djelovanju na ovom svijetu, dok kritika ne bude draža od hvalospjeva (jer kritika čovjeka ispravlja, a hvalospjevi uznose), dakle dok čovjek pojedinac svoje srce na stavi na preispitivanje, neće se moći „s obrazom“ i „bez oraha u džepovima“ jezikom nikome usprotiviti, a posebno tu pozitivnu vibraciju neće s pozicije moći sutra odašiljati. Početak je u srcu! Unutar svog vjerskog i nacionalnog korpusa, jezikom čovjek treba ukazivati na pojave, a ne na imena jer to je stil Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji je imao imena licemjera kod sebe, ali nije ih razotkrivao, svjestan da bi to vodilo satanizaciji pojedinaca, i stavljanje u prvi plan ličnosti, a ne ponašanje koje se ne smije naći kod bilo koga! Ovim redom, hadis nas uči da je najveća promjena ona koja dolazi djelom. Konkretnom akcijom, ne reakcijom. Nastojanjem da se islam živi prije smrti, a ne samo govorom o životu poslije smrti. Mi nismo u stanju, i nemamo tu obavezu da promijenimo svijet preko noći, i Allah nas obavještava o tome govoreći da je nebesa i zemlju stvorio u šest etapa, ne zato jer nije mogao brže, već učeći nas da za velike stvari treba proces. Ali imamo obavezu do zadnjeg daha se boriti da u našem društvu vlada bolji ambijent. Možda imam sa minbere ne može natjerati onog poslodavca da radnicima da  korektne uslove, ali može mu ne otići na iftar kad ga pozove – to je promjena djelom. Možda učitelj ne može promijeniti nečije nevaspitano dijete, ali može mu pružiti duplo više ljubavi i brige nego što je imao – to je promjena djelom. Možda roditelj ne može obezbijediti sve materijalno svome djetetu, ali može svojim odnosom djetetu pokazati da su najvrednije stvari, zapravo one nematerijalne – to je promjena djelom. Možda ne možemo utjecati na konkurse koji su nepravedno namješteni, ali možemo ne biti dio takve priče – to je promjena djelom. Mijenjati djelom ne znači izričito reagovati na nečije zlo, već činjenjem i principom dobra, učiniti da ono što je zlo ne  bude pravilo u društvu! Ta borba traje, nije jednostavna i najteže je sebi kazati, ali sve dok je čovjek na putu, Gospodar će mu ukazati na put: „…a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.“ (Kur’an, 64: 11)

***

Čovjek ima zadatak da razbije kamen. Stotinu puta udari u kamen, ne desi mu se ništa. A onda stotinu  i prvi udarac, kamen se raspolovi. U zabludi je onaj ko misli da je kamen razbio taj stotinu prvi udarac, već ga je razbilo onih stotinu udaraca ranije.

„Gospodaru, nemoj nas uzeti Sebi, a da nismo bili od onih koji iskreno nastoje popravljati sebe i stanje oko sebe.“