Svako vrijeme u kojem ljudi žive je na svoj način bremenito i nosi drugačije izazove. Nekada našu ustaljenu svakodnevnicu mi prihvatamo kao jedino tako moguću, zaboravljajući da nam je to ustvari dato kao izazov da otkrijemo naše mnoge potencijale. Slikovito kazano, malo ljudi će pad, neuspjeh ili razočarenje u životu pretvoriti u svoju snagu i „vjetar u leđa“. Za većinu će taj momenat u životu biti zaista korak ili više njih unazad. To je samo jedan od izazova s kojim se suočavamo. I ne da taj izazov nije postojao ranije, ali procesom globalizacije i „internetizacije“ mi smo počeli računati mnoge životne fenomene tek od našeg vremena. U tom smislu, ne da se i ranije nije o vjeri govorilo, ali mi zbog ambijenta u kojem živimo možda samo dovoljno dobro (a i to je upitno) poznajemo savremeni vjerski diskurs.

U najezdi pomenute internetizacije života pa samim tim i vjere, pojavio se i fenomen mnogobrojnih koji govore i podučavaju vjeri. Kada želimo procijeniti vrijednost i korist nekog predavača u društvu, trebali bismo najviše pratiti jedan kriterij: u kom pravcu svoje učenike i slušaoce taj učitelj/predavač vodi. Za početak, samo šteta da se ne nepravi, golem je uspjeh. A zamislimo tek kad neki efendija, daija, profesor nakon nekoliko godina svog podučavanja napravi više štete nego koristi: otupi i ubije u pojam one oko sebe, usadi oholost umjesto poniznost u srce, načini svoju priču problemom umjesto rješenjem, i tako dalje. Nebitno je koliko vam je nečija priča u prvi mah interesantna, koliko je bitno u šta ta priča vodi! Poslanik islama počinje sa misijom, radi sa ljudima, mijenja njihova srca, odgaja generaciju pobjednika, izmiruje zavađene, a kulminacija je preko 100 hiljada sljedbenika koji dišu kao jedna duša! Naravno da današnji predavači nisu Poslanik, alejhisselam, ali ako ga slijede treba da liče na njega. I to nema veze sa titulama, diplomama, izgledom, već samo sa iskrenošću i znanjem koje se primjenjuje u životu.

Da bismo shvatili da je ovo naš realan problem, navest ću primjer jednog čovjeka koji mi je ispričao jednu svoju bolnu životnu dionicu. Naime, objašnjavao mi je kako njegova majka u zadnje vrijeme plače jer on i njegov rođeni brat međusobno ne pričaju, a sve zbog toga jer je ovaj drugi zabranio bratu da dolazi u njegovu kuću na sijelo jer je on „naučio“ hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže da je „djever u kući poput smrti“. Hadis je naravno vjerodostojan, ali potpuno krivo interpretiran. Zato poruka iznova: nije važno koliko je nečija priča zanimljiva ili „vjerodostojna“ koliko je bitno u šta ta priča vodi. Izazov našeg vremena je na vrijeme vidjeti putanju kojom određeni vlak ide.

Izazov našeg vremena jeste veliki broj onih koji konstatiraju problem, ali ne nude rješenja. Zapravo, mnogi i ponude rješenje verbalno, ali ga ne implementiraju sa nekog mikronivoa kao znak, i Bogu, a i ljudima, da su iskreni u tom svom konstatiranju problema i rješavanju istog. Pravedni halifa Omer kazao je jedne prilike: „Zlo se ne pobjeđuje pričanjem o zlu, već činjenjem dobra koje će to zlo da nadvlada.“ Upoznali ste džematlije koji se žale na džematski odbor, ali su odbili biti na listi za isti na izborima; upoznali ste one koji su govorili da bi oni drugačije radili posao, pa kada im je bilo rečeno: ‘izvolite evo vi’, rekli su samo: ‘neka hvala’; upoznali ste one koji su među kolegama najglasniji protiv nadređenih, a kada ih ti isti upitaju šta bi oni drugačije, oni samo ponizno šute… Konstatiranje problema, bez da se žele isti riješiti, nije stil našeg Poslanika, alejhisselam! On je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti!“ Hadis implicira da iskreno vjerovanje u stajanje pred Allahom znači govoriti dobro, a samim tim i činiti ga jer vjernik nije u raskoraku između riječi i djela, a ako već primijeti da nije toliko snažan da ponese ovu oporuku poslaničku, onda će se iskreni vjernik radije ogrnuti šutnjom, nego jalovim kritikovanjem i pucanjem u prazno samo da bi pokazao svoju tobožnju brigu za ummetom.

Toliko smo u potrebi za ljudima koji neće govoriti šta islam nije, već će svojim djelima, puno više nego riječima, govoriti šta islam jeste. Jer, kada tražimo odgovor na pitanje koliko je „jedan plus jedan“ možemo ponuditi bezbroj netačnih rješenja, ali samo jedno tačno! To „tačno rješenje“ muslimani treba da prezentiraju svijetu. To svi treba da promovišemo, a kada bismo svijetu pokazali kako je velika naša vjera, nema tih izapranih mozgova ili plaćenika koji bi mogli tu sliku pomutiti. Čitajući životopis Muhammeda, s.a.v.s., vidjet ćemo da u njegovom životu dominira proaktivno, a ne reaktivno razmišljanje. Izazov za vjernika danas jeste da on tako čvrsto živi principe svoje vjere u svakodnevnici, da to postane način i stil života – ono što se nudi kao paradigma, kao ono što je prvo i traženo – do te mjere da oni na čija ponašanja mi uglavnom reagujemo danas, sami dođu i kažu: ovo je zaista inspirativan put! Do tog cilja, oni koji podučavaju trebaju znati u kom pravcu idu, oni kojima se govori trebaju shvatati, a ne samo slušati, a onda nakon toga svi zajedno: rješavati, a ne samo konstatovati.