Kur’an je posljednja Božija objava, ali to ne znači da ga trebamo poimati kao zbirku formalnih propisa, naučnih otkrića ili kazivanja o ranijim narodima, bez ikakvog senzibiliteta da kur’anske poruke danas probamo shvatiti i snagom Riječi Božije mijenjati svoje stanje, sa nivoa individue do nivoa zajednice. Baš kao i prijatelj, Kur’an će tajne svoje otkrivati onima koji prisni sa njim postanu. Ako je Gospodar rekao da „u njemu ništa nije izostavljeno“, onda trebamo krenuti u potragu za odgovorima.

 

Poslanik o kojem Kur’an najviše govori je Musa, a.s. Oko 600 ajeta, dakle desetina Kur’ana, tretira događaje iz života ovog Božijeg poslanika! Poređenja radi, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, se imenom u Kur’anu spominje „samo“ četiri puta. Razmislimo o ovom fenomenu.

 

Jedan od razloga za ovo ogleda se u tome što je Musa poslanik kojeg i jevreji i kršćani (Isa, a.s., je bio iz istog naroda kao i Musa, a.s., i on dolazi kao potvrda njegovog vjerozakona uz neke promjene) prihvataju kao „svog“ poslanika, dok u isto vrijeme negiraju poslanstvo Muhammeda, alejhisselam. Zbog toga spominjanje Musa, a.s., ustvari simbolizira kur’ansko obraćanje onima koji ne vjeruju u Muhammeda, a.s., kao poslanika. Kao da Kur’an poručuje: „Evo govorimo o ‘vašem’ poslaniku, o njegovim čudima, njegovom izlasku iz ropstva, u to vjerujete! Povjerujte i u Muhammeda onda jer zaista u Kur’anu je sama istina!“ Ako neko od nas želi da ga ljudi prihvataju, ovaj kur’anski princip je put: razgovaraj sa ljudima o onome što poznaju, vole i što im je jasno, kako bi te poslušali kada govoriš ono što ne znaju i čega se boje. Neklanjaču se ne može pristupiti sa riječima osude, grješniku se ne smiju leđa okrenuti, već svima treba prići na takav način da oni osjete da razumijemo njihovu sudbinu, da imamo zajedničke teme, a onda im uputiti željeni savjet.

 

No, iz kazivanja o Musa, alejhisselamu, ima jedan detalj koji će oni koji uče Kur’an neminovno primijetiti, a to je ponavljanje dijaloga između Musaa i faraona, kroz nekoliko formi i sura. Zašto? Zato jer govori o nepravednom poretku kao jednoj konstanti, a ne izuzetku, kroz samu ljudsku historiju. Ova priča ima pet aktera.

 

Prvi je nepravedan vladar koji smatra da je njegovo sve što je na zemlji i ispod nje, kakav je bio i sam faraon. „’O narode moj, – reče on – zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?’ I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni.“ (Ez-Zuhruf, 51-54) Iz ovih ajeta zaključujemo da su osobine nepravednog vladara:

– ubjeđenje da je vlast ono što ga sljeduje i da je zaslužuje samu po sebi. Vlast je ustvari odgovornost i briga, a ne čast. To je iskušenje, a ne blagodat. Jedini slučaj kada vlast postaje blagodat, jeste kada vladar samo Bogu robuje, a oni kojima se upravlja budu zadovoljni potezima vladara.

– lažni osjećaj da je bolji i vredniji od drugih ljudi. Razlog zašto čovjek koji dođe na vlast počne gledati svoj interes i činiti zulum leži upravo u ovome što izgubi osjećaj za Stvoritelja, prije svega, a onda i Njegova stvorenja. Zaborav na Allaha vodi u oholost i osionost, samim tim i negiranje, omalovažavanje i nerješavanje potreba ostalih Božijih bića.

– materijalna mjerila u rezonovanju stvar. Faraon smatra da je bolji od Musaa zato jer on nema zlato oko ruku. Koliko samo ima vladara kojima predstavlja poniženje sjesti sa „običnim“ čovjekom i saslušati njegove probleme, dok sa druge strane oni „koji nose zlato oko ruku“ postaju njihovi prisni prijatelji. Nije sporno da vladar ili nadređeni ima imetak – sporno je kada on postane mjerilo po kojem takav dijeli ljude.

– opravdavanje svojih postupaka negiranjem gajba (nevidljivog svijeta). Faraon traži da vidi meleke, a ne čovjeka. To bježanje od odgovornosti je slično slučaju kada neko čini nepravdu i ubijedi sebe da je to ispravno jer ga „Bog ne kažnjava i sve mu u životu ide“.

Kur’an nam kroz ove ajete govori i o odgovornosti naroda koji prihvati takvog vladara, jer „oni su narod grješni“. Naravno da narod nije odgovoran za grijehe koje čini nepravedna vlast, ali je odgovoran ako bi odobrio i iznova takvom vladaru dao podršku. Promjenom svijesti naroda, promijenit će se i oni koji upravljaju njime.

 

Drugi je njegov vezir/ministar ili poslušnik koji će bespogovorno odrađivati sve vladareve naredbe kakve god bile, a u ovoj priči to je Haman, arhitekta koji je po faraonovoj naredbi pravio „kulu do Musaovog Boga“. On je bio najsposobniji arhitekta kod faraona, ali nije imao možda i najvažniju osobinu potrebu za promjenu – odvažnost!

 

Treći je imućan čovjek koji će svoje bogatstvo staviti u službu vlasti kako bi tlačio narod i na njegov račun se bogatio. U ovoj priči to je Karun, opisan kao toliko bogat da je ključeve njegovih riznica više ljudi moralo nositi.

 

Četvrti je učen čovjek koji „opravdava“ sve vladareve postupke i daje istima potvrdu da je sve što čine u skladu sa određenim svetim tekstom. U Musaovoj priči to su čarobnjaci (sihirbazi) prije negoli su povjerovali u Musaa, a.s.

 

I peti akteri su mediji koji će govoriti i prenositi samo ono što je u interesu vladara. Primjer za to su haširuni, oni koji su okupljali narod i naređivali im da bodre isključivo faraonove čarobnjake ne dajući im mogućnost da sami razluče istinu od laži.

 

Kur’an ovu priču ponavlja kao negativnu paradigmu na kojoj će se zasnivati većina društava do Sudnjeg dana. Na početku sure Kasas, Allah kaže: „Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.“ U ovom ajetu treba podvući „a Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni…“, zato jer iako je kontekst govor o faraonu i Musau, Allah ovoj borbi daje apsolutni, svezemaljski, karakter, koji nije ograničen samo na Benu Israil iz kojeg je došao Musa, alejhisselam.

Kada u jednom društvu vladar ima za cilj samo opstanak na vlasti, a ne rad za opće dobro; kada su saradnici spremni poslušati nadređenog bilo šta samo da bi ostali na poziciji; kada bogataši u jednom društvu misle samo na to kako imetak svoj povećati; kada učenjaci u jednom društvu nisu korektiv ili, još gore, budu potvrditelji nepravde; i kada mediji u jednom društvu nisu slobodni – tada u tom društvu vlada faraonski sindrom. Takvom narodu je neophodan Musa kako bi ga oslobodio okova faraona. Musa je rastao na faraonovom dvoru, a kasnije ga je porazio Istinom! On neće doći sam, nepozvan i odnekle sa strane, zato jer u svakom od nas „raste“ ili faraon ili Musa, do nas je ko će biti dominantan. A djela su potvrda! Stalno nas podsjećajući da će borba između dobra i zla trajati, Kur’an ovu priču iznova ponavlja kako se (ne)svjesno ne bismo svrstali na pogrešnu stranu.

 

***

Čovjek je išao putem i napali su ga psi, pa je iz neke ograde izvadio jednu tarabu kako bi se odbranio. Kad je došao kući ostavio je tarabu po strani, pa ga žena upita šta planira sa tim, a on reče: „Da vratim na njeno mjesto kada opet naiđem pored one ograde.“ Ona mu reče: „Zar zaista misliš da je taj jedan tvoj štap bitan i da će se ograda raspasti zbog tvoje tarabe?!“ A on njoj odgovori: „Razumijem šta hoćeš reći, ali zamisli da svako uzme po dio ograde, šta bi ostalo?“ Biti na Istini, pa makar sam dok svi drugi nered čine, najbolja je odluka koju čovjek može donijeti, jer faraon će uvijek na kraju poražen biti, a Musa će sve počasti dobiti.